Šta mi to, kao stanovnici ove planete, radimo i koliko smo doprineli ovakvom stanju zagađenosti? Da li postoje načini da dalje progresije zagađenja sprečimo? Šta možemo da učinimo, sada, u godinama kada smo u potpunosti sagledali posledice nekontrolisanog korišćenja neobnovljivih prirodnih resursa?
Dosadašnja proučavanja pokazuju da današnji kapital-tehnološki intezivni sistem proizvodnje hrane, koji je visoko produktivan donosi različite ekonomske, socijalne probleme- pre svega u nerazvijenim zemljama, kao probleme u oblasti životne sredine.
Jedan od vodećih faktora koji utiče na ovaj spektar problema je agrar i politika koja se u agraru sprovodi, koja pre svega favorizuje velike farme, masovnu proizvodnju, monokulturu i mehanizaciju. Jasno je da se ovakvom proizvodnjom intezivno eksploatišu prirodna bogatstva kao što su: zemljište, voda i biodiverzitet.
Ekologija u poljoprivredi obezbeđuje metodologiju kojom se proizvodnja razvija, obezbeđujući dovoljno sirovina, uz prihvatljive uticaje na životnu sredinu.
Stoga je jako bitno usvojiti u poljoprivrednoj proizvodnji ono što nazivamo održivim razvojem, a što je u biti razvoj koji omogućava da sadašnje generacije ljudi mogu da zadovolje potrebe bez ugrožavanja mogućnosti da buduće generacije zadovolje njihove potrebe.
Danas postoji niz mera i standarda koji podstiču upravo takve vrednosti, a naša je obaveza da takve mere ispratimo za dobrobit sadašnjih i budućih generacija.
Leave a Reply