Biološka kontrola štetočina

Biološka kontrola štetočina

Biološka kontrola štetočina

Srtategija opstanka u prirodi, u određenom vremenskom periodu i na određenom prostoru, je ono što predstavlja životni ciklus organizama koje neseljavaju taj prostor. Ono što obuhvata lokaciju organizma, odnosno vrste, ulogu u sistemu koju obavlja, kao i odnos koji ostvaruje sa drugim organizmima i vrstama, definiše ekološku nišu.

Međusobni odnosi različitih organizama, a pre svega konkurentni, mogu biti koristan alat u borbi protiv štetočina koje se mogu javiti na usevima, i takva mera se najčešće koristi u organskoj poljoprivredi, kako bi se izbegla upotreba različitih insekticida. Ta mera se u literaruri naziva biološka kontrola štetočina, a deluje tako što se u agroekosistem, odnosno usev ili neki drugi oblik organizovane agrarne proizvodnje, unosi nova vrsta, odnosno “koristan organizam”, koji zauzima ekološku nišu na kojoj je nastanjen. Kako to obično biva u praksi, to je najčešće predator ili parazit vrste koja je označena kao štetočina u agroekosistemu i na taj način se smanjuuje populacija štetočine.

Princip unošenja organizama radi biološke kontrole štetočina, nema za cilj samo smanjenje populacije određene vste, već uspostavljanje ravnoteže u agroekosistemu. Odabir organizama i vrsta koje se koriste u ovoj meri zavise od različitih faktora, koji moraju biti dobro razmotreni pre nego što se donese odluka o akciji, kako bi se ispoštovali svi segmenti obrživog razvoja.

Ovo je jedna od mera koje se koriste, najčešće, u organskoj proizvodnji, kako bi se izbegla korišćenja određenih hemijskih sredtava. Prirodni zakoni i odnosi među organizmima mogu biti značajan način za smanjenje korišćenja različitih pesticida i veštačkih đubriva, koja imaju štetne uticaje na životnu sredinu. takođe mogu značajno umanjiti troškove proizvodnje, dobrim menadžmentom i organizacijom.

 

About the Author

Leave a Reply