Blog : agrar

Cirkularna ekonomija u poljoprivrdnoj proizvodnji

Cirkularna ekonomija u poljoprivrdnoj proizvodnji

Od poslednje industrijske revolucije, privredne delatnosti  se posmatraju kao proces koji podrazumeva eksploataciju dostupnih prirodnih resursa, njihovu preradu, oblikovanje u finalne ili poluproizvode, distribuciju i upotrebu i, konačno, odlaganje. Takav model privređivanja je prepoznat kao „linearni model privrede“, u kojoj glavna paradigma glasi: uzmi – napravi/koristi – odloži. Sa napretkom društva i povećanjem standarda, koji se danas meri stopom BDP-a, paralelno raste i upotreba prirodnih resursa i energije. Dakle, u linearnom modelu ekonomije, nakon isteka „životnog veka” proizvoda, isti se dugo vremena odlagao na deponije.

Cirkularna ekonomija je zadnjih godina postala posebna ekonomska praksa. Prema definiciji i principima cirkularne ekonomije održivost se zasniva na maksimalnom i racionalnom krišćenju resursa. Obješnjeno jednostavno, cirularna ekonomija je buduća ekonomija, a odgovor je na rastuće potrebe čovečanstva koje moraju postati što održivije.

Principi cirkularne ekonomije se zasnivaju na takozvanom regenerativnom sistemu upotrebe proizvoda. U njih su minimalno uloženi resursi, energija, imaju minimalnu otpadnu vrednost, kao I smanjenu emisiju štetnih gasova u toku njihovog stvaranja. Dakle to su proizvodi koji su napravljeni kako bi njihov vek upotrebe bio dug, proizvodi koji su održivi i teže da nemaju negativan uticaj na životnu sredinu. Oni mogu biti popravljani, redizajnirani ili reciklirani i na taj način ono što je u njih uloženo u vidu resursa, materijala, energije ili pri upotrebi, nema negativan uticaj na životnu sredinu i ekosisteme.

Korišćenje resursa u poljoprivredi je naročito značajno kroz principе cirkularne ekonomije iz više razloga. Prvi i osnovni je činjenica da je poljoprivredna proizvodnja jedan od najvećih zagađivača na planeti. Zapravo, delatnosti i tehnologije koje se primenjuju u poljoprivrednoj proizvodnji, od koriščenja hemijskih sredstava u povrtarstvu, voćarstvu i ratarstvu, pa sve do emisije metana u stočarskoj proizvodnji predstavljaju izvore velikog dela zagađenja voda, zemljišta i vazduha.

Drugi bitan razlog uvođenja poljoprivrede u cirkularne ekonomske principe je taj da poljoprivreda sama po sebi daje proizvode za korisnike i proizvode koje koriste druge industrije, bilo da ostaju u domenu poljprivredne proizvodnje u nekom drugom proizvodnom sektoru. Dakle, poljoprivreda je vrlo pogodna za prevođenje u principe cirkularne ekonomije, odnosno većim delom svojih proizvodnih tokova ona i funkcioniše na taj način.

Cirkularna ekonomija u Srbiji je novi pojam. Javnost se tek upoznaje sa principima i primerima ovog progresivnog pristupa. Ono što je sigurna činjenica je potencijal razvoja cirkularne ekonomije u poljoprivrednoj proizvodnji Srbije velik, jer je podizanje infrastrukture u poljoprivredi u toku, uz pomoć predpristupnih fondova Evropske Unije, kao i nacionalnim programima. U tom smislu ključnu ulogu imaju nacionalni standradi i propisi koji se tiču zaštite životne sredine i kontrole proizvodnje, koji moraju biti usaglaašeni sa principima cirkularne ekonomije. Obzirom da ovim dugim tranzicionim promenama imamo obavezuda rekonstrujišemo i pravni sistem naše zemlje, ovo može biti ključni momenat za usvajanje novih vrednosti koji će biti obaveznei propisane, pa nas odvesti korak ispred ostalih zemalja u okruženju u pogledu primene principa cirkularne ekonomije.

Kako bismo došli do efikasnih pravnih regulativa moramo kao pojedinci shvatiti šta one regulišu, odnosno biti dosledni njenih primena,kako bismo imali prave rezultate. U tom smislu velike su razlike u shvatanju uticaja poljoprivrede u različitim područjima Srbije. Savesna upotreba svih hemijskih preparata, uključujući i veštačka đubriva, moraju biti imperativ svih proizvoača, ne samo zbog prinosa koje su sezonska kategorija, već zbog budućeg planiranja proizvodnje, a u krajnjem rezultatu i očuvanju resursa i životne sredine.

U nekim predhodnim člancima smo spomenuli da je ustvari poljoprivreda kao delatnost vrlo negativno uticajna na životnu sredinu upravo zbog kruženja zagađujućih materija kroz ceo proizvodni sistem od zemljišta, izvorišta, kroz lanac ishrane, sve do čoveka.  Sistem proizvodnje u poljorivredi je vrlo integrisan po svim sektorskim proizvodnjama, pa je jako teško eliminisati greške, čak i u ciklusima koji su uspostavljeni po propisu, jer ukoliko se u blizini istih nalaze nesavesni proizvođači, vrlo je verovatno da će posledice takvog delovanja osetiti svi u okolini. Zbog toga je vrlo bitno uspostaviti sistem i kontrolu korišćenja svih inputa, kao i poštovanje principa cirkularne ekonomije.

Korišćenje energije u poljoprivredi, naročito energije iz fosilnih goriva je na veoma visokom nivou. Stoga treba intezivno uspostavljati nova rešenja i tehnologije, koja će zameniti postojeća i na taj način ostvariti značajne uštede resursa i smanjiti negativne uticaje i emisije.

GMC od skoro nudi rešenja, biodigestore, koja se tiču malih proizvodnjih kapaciteta električne energije na biogas, koja mogu biti implementirana u okviru poljoprivrednih farmi. Na taj način se ostvaruje značajna ušteda u potrošnji energije iz neobnovljivih izvora, što je jedan dobar primer u praksi i primeni cirkularne ekonomije.

Takođe, primenom standarizovanih proizvodnih ciklusa, smanjuju se rizici i izdaci, što je takođe bitna prepreka u održivosti konvencionalne poljoprivredne proizvodnje. Velike količine organskih otpada su još jedna stavka koji poljoprivredu mogu učiniti bližom održivosti, jer takvi otpadi mogu biti korišćeni u proivodnji komposta ili glistenjaka.

Upotreba vode, kao resursa je ogroman problem i racionalizacije su neminovne u svakom obliku organizovanja, u zatvorenim i otvorenim sistemima, u hidroponijama ili klasičnim zasadima, a za šta postoje šeme upotrebe, kao i sitemi koji racionalizuju potrošnju.

Principi cirkularne ekonomije su primenjivi naročito pri udruživanju poljoprivrednih proizvođača, odnosno ciklusa, što je svojstveno za manje procese proizvodnje, jer na taj način svi učesnici koriste resurse i materijale što daje udruženju ili zadruzi održivi koncept.

Vrlo je bitno da se u sektoru poljoprivredne proizvodnje, kao i prerade primarnih poljoprivrednih proizvoda intezivno radi na cirkulaciji resursa i materijala, jer sa povećanjem broja stanovništva, raste i potreba za hranom, što daje dodatan podstrek za iznalaženje rešenja koja koriste resurse na najbolji mogući način. Naš zadatak je da ono što od Planete uzmemo planeti i vratimo, jer nismo mipotrebni njoj, nego ona nama.

 

Biomasa i biogas na poljoprivrednim gazdinstvima

Biomasa i biogas na poljoprivrednim gazdinstvima

U današnjem vremenu, pojam održivog razvoja je sve zastupljeniji u svim sferama života. O održivosti se priča u ekonomiji, biznisu, proizvodnji…Kao potrošači, svakog dana imamo gomilu poruka o tome šta kupujemo I koliko naša odluka o kupovini utiče na planetu i životnu sredinu.

Ono što je svima jasno u poslednjim decenijama je alarmantna trenutna situacija. Na nama i sadašnjim generacijama je da napravimo pomak I zaustavimo tendencije zagađenja, globalnog zagrevanja i eksploatacije prirodnih resursa. Situacija u kojoj se naša planeta našla jeste rešiva, odnosno, postoje mehanizmi koji se upotrebljavaju kako bi se ublažile posledice koje su se javile intezivnom industijalizacijom u prošlom veku. Takođe, i povećan broj stanovnika na planeti, odnosno povećane potrebe za hranom, i pronalaženje novih tehnologija koje te proizvodnje inteziviraju, ostavile su dramatične posledice na resurse I ekosisteme na Zemlji.

Poljoprivreda je trenutno jedan od vodećih zagađivača. Značajne su emisije metana koje nastaju u govedarskim proizvodnjama, polutanti koji se nalaze u zemljištu i vodama su najećim delom posledica nastala aktivnostima u agrarnim proizvodnjama. Potrošnja energije u poljoprivrednim procesima je takođe veoma velika.

Kako bi došlo do značajnih pomaka i smanjenja zagađenja Zemlje, u zadnjim decenijama, različitim sporazumima i protokolima o smanjenu zagađenja, vodeće razvijene države, odnosno privrede, su se ujedinile u ovoj borbi. Implementacija novih tzv. “zelenih tehnologija” je dug i naporan proces, ali je poslednja nada da će ova planeta biti bolja za neke buduće generacije.

Ono što je projekcija i težnja za buduće proizvodnje je održiva proizvodnja. Taj pojam podrazumeva da uticaj na životnu sredinu ostane takav da nema negativnih posledica po trošenje neobnovljivih resursa, dalje zagađenje i emisiju gasova koji stvaraju efekat staklene bašte.

Stoga se poslednjih decenija intezivno razvijaju tehnologije koje zamenuju postojeće, a baziraju se na potrošnji energije iz obnovljivih izvora.

Obnovljivi izvori energije su oni izvori koji su za razliku od neobnovljivih kao što su fosilna goriva, neiscrpni, odnosno obnavljaju se u određenom vremenu u potpunosti ili delimično. Dakle, energije koje se dobijaju iz Sunčeve svetloseti, iz vodenih tokova, delovanjem vetra, energija iz biomase i dr. predstavljaju obnovljive izvore, koje proizvodnjama daju značajnu održivost.

Srbija, kao zemlja u razvoju je u obavezi, kao i mnoge druge zemlje tog statusa da svoje emisije i potrošnje neobnovljivih resursa, smanji. Trenutno najveći stepen iskorišćenja energije iz obnovljivih izvora u Srbiji je iz energije hidrotokova, čiji ukupan bruto potencijal vode koje otiču u vodotocima na teritoriji Republike Srbije iznosi oko 25.000 GWh (giga vat časova) godišnje.

Ono što se izdvaja kao značajan potencija obnovljivih izvora energije u Srbiji je energija koja se može dobiti iz biomase. Procene ovog potencijala su oko 3,405 miliona ten (tona ekvivalenta nafte). Taj procenjeni potencijal iz biomasa čini oko 60,3% ukupnih potencijala iz obnovljivih izvora energije.

Šta je zapravo biomasa? Biomasa je, kako definicija kaže, materija koji je živuća ili donedavno živuća, biljnog ili životinjskog porekla, a koristi se kao material za dobijanje energije, kao gorivo ili za industrijsku proizvodnju (vlakana ili hemikalija).

To znači da biomasa može biti, pored drvnih otpadaka i piljevina iz drvne prerade, i ostaci kuhinjskih otpada, zelenih parkova, ostaci iz poljoprivrede (slama, ljuske, stabljike), ostaci iz klaničnih industrija, anaerobne fermentacije sa životinjskih farmi, mulj iz kolektora i dr. Biomasa ne uključuje organske materije koje su promenjene raznim geološkim procesima u materije kao što su nafta i ugalj.

Specifičnost biomase je to što je deo zatvorenog kruga ugljenika, i veoma često se naziva ugljeniči neutralnom materijalom, iako biomasa kao gorivo može da doprinese emisiji gasova. Sadnjom drveća koje se koristi za biomasu po principu održivog razvoja, odnosno u onoj količini koja se i poseče za iste potrebe, obezbeđujemo minimalni ili gotovo nikakav negativan uticaj na životnu sredinu. U tom smislu se i poboljšava sastav tla na kome se šume sade, nasuprot neplaniranim sečama i eksploatacijama šuma koje nisu privedene toj nameni.

Ono što je od velikog značaja je činjenica da se proizvodnja energije može organizovati na gotovo svakoj farmi, odnosno gazdiinstvu. To je zapravo praksa koja se primenjuje u nekim zemljama, pa tako farmeri obezbeđuju dodatne prihode iz izvora koji bi u drugom slučaju bili beskorisni.

Dakle, izgradnja malih digestora za proizvodnju biogasa, ili pak izgradnja peći za sagorevanje biomase je jedan od mogućih načina da se iskoriste materijali koji mogu ući u sastav biomase, sa farmi.

Primera radi, negde oko 110 tona stajnjaka i 250 tona kukuruzne silaže godišnje je dovoljno da se dobije oko 8 miliona kilovat/sati struje, što je ušteda oko 16000 tona lignite, a pri tome ne ostaje velika količina štetnog pepela.

Biogas je mešavina metana CH4 (40%-75%), ugljen dioksida CO2 (25%-60%) i otprilike 2% ostalih gasova (vodonika H2, sumporovodonika H2S, ugljen monoksida CO). Njegova kalorijska vrednost je oko 20 MJ/Nm3 i gori sa oko 60%om efikasnošću u konvencionalnim biogasnim pećima. Jedan i po kubik biogasa je ekvivalentan sa jednim kubikom prirodnog gasa, koji uvozimo. Jedan hektar kukuruzne silaže dovoljan je za proizvodnju 10000 kubika biogasa, od kojeg nastaje preko 20000 kilovat/sati struje, a to je dovoljno za oko pet domaćinstava na godišnjem nivou.

Negde oko 500000 hektara raznih biljaka dalo bi snagu oko 1000 MW, što je u srazmeri proizvodnje jedne značajnije elektrane.

Ove činjenice, bi mogle da budu od presudnog značaja za opredeljivanje naših domaćih poljoprivrednih proizvođača za ulaganje u ovakva postojenje, kako bi pojeftinili svoje troškove. Takođe, uz prave podsticaje države i uz donošenje pravih mera, viškovi energenata bi mogli biti otkupljeni, kako bi potencijal i profit iz obnovljivih izvora energije bio usmeren na ruralni održivi razvoj.

Takođe, obzirom da imamo i dalje najjeftiniju električnu energiju u regionu, ovakve mere bi mogle da uspostave stabilnost na domaćem tržištu električne energije, što bi dalo dugoročnu stabilnost i povoljnost sadašnje cene, jer bismo obezbedili dovoljnu količinu energije iz obnovljivih izvora, na koju smo se kao država obavezali.

Urbani agrar

Urbani agrar

Konvencionalna poljoprivreda je kao takva, sa razvojem tehnologija i sve većim potraživanjem na tržištu, u toku prošlog veka, postala masovna proizvodnja. Borba za sve većim prinosima i profitima unela je u poljoprivredu mnoštvo stvari koje utiču na kvalitet samih proizvoda i sirovina, kao što su pesticidi, hormoni, antibiotici i dr. Mnogi od nas nisu ni svesni kvaliteta hrane koju kupuju.

Međutim, oni koji razmišljaju o svojoj budućnosti i budućnosti svoje dece ne mogu, a da se ne zapitaju o kvalitetu hrane koju svakodnevno konzumiraju.

Community gardens ili zajedničke bašte je pokret, odnosno koncept koji zahvata ceo svet. Takvu ideju su pokrenuli upravo oni kojima je bitno šta kupuju.

Živeti u gradskim sredinama postaje sve otuđenije od svih onih vrednosti i lagodnosti koje nam pruža prirodno okruženje. Malo zelenih površine, mnogo zagađenja i buke, “brz” život, i sve ono što nosi život u velikim gradovima, stvaraju stresove, hronične zdravstvene poremećaje i još mnogo posledica kojih neki od nas nisu ni svesni. Takođe, sve veći broj generacija se rađa bez osećaja za prirodu i svoje okruženje.

Iz ova dva stanja rodila se ideja o ovim baštama koje pružaju višestuke pogodnosti. Zapravo, radi se o udruživanju više korisnika, najčešće prijatelja, koji zajedničkim snagama brinu o parcelama koje koriste kao bašte, a kada dođe vreme, dobra, odnosno plodove iz tih bašti međusobno dele. Pored plodova koji se dobijaju kao direktni proizvod, a kojima se zna poreklo, korisnici ovog simpatičnog koncepta borave određeno vreme sa svojim prijateljima i porodicama u prirodi, daleko od gradske gužve. Zajedničke bašte su se rodile kao ideja osamdesetih u Australiji i Americi, ali su poslednjih decenija rapidno popularizovane u čitavom svetu, posebno u gusto naseljenim urbanim sredinama.

Pored ovih koristi koje pružaju svojim korisnicima, zajedničke bašte povoljno deluju na kvalitet vazduha, smanjenje zagađenja i uticaj klimatskih promena, ozelenjavanje grada, osnaživanje ekonomske nezavisnosti građana, podsticanje lokalne ekonomije i poboljšanje kvaliteta života u gradovima, pa time njihovo postojanje ima značaja za sve nas.

Ukoliko želite da se bavite ovom vrstom hobija, kontaktirajte nas, a mi ćemo se potruditi da dobijete svoju parcelu na kojoj možete da gajite sopstvene proizvode 🙂