Blog : Ekologija

Avantura ZELEMBAĆA

Avantura ZELEMBAĆA

Živimo brzo. Naše navike određuju kvalitet života koji vodimo. Urbane sredine se sve više naseljavaju, a nove generacije život u prirodi doživljavaju kao apstrakciju. Deca nemaju dovoljno dodira sa prirodom, jer ih ona više ne okružuje. Takođe, iz te perspektive ne mogu da sagledaju i uvaže zakonitosti koje u prirodi vladaju, kao ni uticaje koje na prirodu, kao ljudska bića, vrše.

Svi smo svedoci klimatskih promena koje su posledica višedecenijskog, čak i vekovnog neodgovornog ponašanja i intezivne industrijalizacije. Svi smo danas deo toga i svi pomalo kidamo, deo po deo, svet kakvog ga danas znamo, a koji će već sutra biti ugroženiji baš od strane nas.  Bili svesni ili ne kao pojedinci, promene koje treba da obrnu dosadašnji tok negativnih uticaja na životnu sredinu su teške i daleke, navike se teško menjaju, a čovečanstvo je zavisno od industrije. U tako zatvorenom krugu koji ide samo u jednom pravcu, moramo da stvorimo mehanizam znanja, veština i rešenja koja će da nam daju nove zelene tehnologije, koje  će zameniti postojeće i na taj način okrenuti tok uticaja koji sada svi zajedno stvaramo.

Mi smo generacija koja mora da stvori nove koje će u svojoj kulturi življenja nositi novu vrstu odgovornosti i svesti , kakvu nisu imale mnoge generacije unazad. Edukacije su ključ i početak preobražaja u shvatanju života koji provodimo na ovoj planeti koju treba da ostavimo nekome. U mnogim zemljama koje su razvijenije od naše, uveliko se radi na edukaciji dece u oblasti ekologije i zakonitosti zaštite životne sredine i održavosti. Kod nas su edukacije na ovu temu sporadične i retke i uglavnom su inicijativa manjih grupa ili pojedinaca. Sistemsko rešenje ne postoji za sada, a ekologija se izučava u okviru časova prirodnih nauka nedovoljno.

Ali, potreba postoji, kao i opšte-društveni interes. U cilju prenošenja znanja i sprovođenja edukacije, Green Mind Consulting sprovodi tematske, ekološke ekskurzije za predškolce, školsku decu i decu iz stručnih škola, kojima je potrebna posebna pažnja, jer su upravo ta deca ona koja će jednog dana praviti promene u svesti, odgovornosti i rešenjima.

Koncetp edukativne nastave obuhvata oblasti biologije, ekologije i zaštite životne sredine i sprovodi se u saradnji sa Centrom za ribarstvo i primenjenu hidrobiologiju „ Mali Dunav“ Oglednog dobra Poljoprivrednog fakulteta , Arboretuma Šumarskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i komercijalnim reciklažnim centrima.

U okviru edukacije imperativ se daje interaktivnom učenju i istraživanju i uz mlade naučne saradnike deca dobijaju potpunu informaciju baš o onom segmentu prirodnih zakonitosti koji su ključni za očuvanje same prirode.

Mi smo našu edukaciju nazvali Avantura Zelembaća, jer deci pružamo znanja o vrednostima na način na koji ga oni najbolje usvajaju. Kao zeleni heroji- Zelembaći, deca vide svoju sopstvenu ulogu i zadatak, možda i mnogo bolje i odgovornije nego odrasli, a to je upravo ono što treba da urade, sami- da prenesu poruku o očuvanju prirode i životne sredine.

Avantura Zelembaća je proizvod sa ekološkom vrednošću, koji će, nadamo se, probuditi neke nove načine kod budućih doktora, mašinaca, elektrotehničara, pekara, dizajnera, novinara, umetnika…Avantura Zelembaća je novi talas edukacije koji ima jasnu poruku: FILOZOFIRAJ ZELENO!

Autohtone vrste u organskoj proizvodnji

Autohtone vrste u organskoj proizvodnji

Zbog sve većih potreba za hranom u toku prošlog veka su razvijane tehnologije proizvodnje koje su davale veće prinose i priraste u poljoprivrednoj proizvodnji. U toku tog vrenemskog razdoblja, malo se znalo koliko konvencionalna poljoprivredna proizvodnja i takva tehnologija utiču na zdravlje ljudi i na životnu sredinu. Nova saznanja u oblasti ekologije ukazuju na to da je poljoprivreda jedna od negativno najuticajnijih delatnosti čoveka, a da je industija fitofarmacije ostavila velike posledice na zemljište, vodu i vazduh.

Kako je neosporno utvrđen uticaj hemijskih preparata koji se koriste u poljoprivredi kako bi proizvodnje bile unosnije, zadnjih decenija se praksa rapidno menja. Sagledavanje uticaja i faktora koji su doveli do ovakvih stanja , tendencije u proizvodnji se menjaju u korist tehnologija koje su korišćene u prošlosti. Proizvodnja bez hemijskih preparata, hormona i aditiva je postala imperativ u odnosu na konvencionalnu proizvodnju.

Dakle, postojeće hibride biljnih i životinjskih vrsta, koje daju veće prinose, jer su selekcionisane na  određene osobine, zamenjuju autohtone rase i sorte, koje su specifične za podneblja u kojima su nastajale, sa znatnim prednostima u načinu gajenja.

Šta se zapravo dešavalo? Porastom tražnje na tržištu i razvojem tehnologija, kroz decenije su nastajale nove hibridne vrste koje su selekcionisane na poželjne osobine većeg prinosa, prihvatljivijih organoleptičkih osobina, boljih reproduktivnih osobina i svih onih osobina, koje su te nove hibride učinile superiornijim u odnosu na autohtone vrste. Takvo stanje je bilo uočljivo i u biljnoj i u životinjskoj proizvodnji.

Ovako „veštački“ izazvani fenotipovi su gubili na otpornosti samih organizama, pa je tako tehnologija iziskivala upotrenu različitih pesticida, đubriva odnosno, na farmama, bolje uslove gajenja, pošto nove rase nisu mogle da odole bolestina i uslovima koji nisu bili adekvatni.

Saznavši rezultate uticaja pesticida na zdravlje ljudi, tržište je iziskivalo drugačiju ponudu. Tako se pre par decenija omasovila organska proizvodnja, kao odgovor na sve negativne uticaje koje konvencionakna proizvodnja ima. Organsko voće, povrće, meso, mleko i drugi proizvodi, uskoro su postali traženi na tržištu. Naravno, svi znamo i da je cena takvih proizvoda znatno viša, ali osim što je ta cena ona koju smo spremni da platimo za svoju dobrobit, ona je u direktnoj vezi sa prinosom koju ova proizvodnja nosi.

To znači da se u organskoj proizvodnji koriste vrste koje su autohtone, čije je postojanje vezano za oblast u kojoj su nastale i da su jako dobro prilagođene na prirodne uslove u kojima su nastajale. Na taj način izbegava se korišćenje svih onih inputa koji imaju negativan uticaj na ljude i okolinu, ali uz znatno manje prinose, koje nosi konvencionalna proizvodnja. To je jedan od faktora koji poskupljuje organsku proizvodnju.

Značaj autohtonih vrsta u organskoj proizvodnji je višestruk. Osim što su vrlo prilagodljive na uslove, gajenjem ovih biljnih i životinjskih vrsta je čuva prirodni biodiverzitet ekosistema u kojem se one nalaze.

Ključ dobre organizacije jedne organske proizvodnje je, pored  zastupljenosti autohtonih vrsta u biljnoj i životinjskoj proizvodnji,  jeste i zatvoreni krug proizvodnje, kako bi se za svaki ciklus proizvodnje obezbedili potrebni inputi i na taj način se izbegla skupa đubriva ili još skuplja hrana za stoku. Organska ratarska proizvodnja treba da hrani organsko stočarstvo, a organsko đubrivo se koristi za drugi proizvodni proces itd. Na taj način se smanjuju rizici i kontroliše se svaki segment proizvodnje.

Iako je put do organizovanja organske proizvodnje, vrlo zahtevan i pre samog početka, što podrazumeva ispunjavanje uslova konverzije u ovaj oblik proizvodnje, administrativne i tehnčke uslove, zatim organizovanje procesa i na kraju komercijalni aspekt, organska proizvodnja je pravi izbor, pre svega za naše područje, jer u prošlosti ekploatacija nije bila obimna, kao što je bila u nekim drugim zemljama. Organizovanje organske proizvodnje u što potpunijem krugu procesa je gotovo zagarantovan uspeh i veliki doprinos generacijama koje ostaju za nama.

 

 

 

Biomasa i biogas na poljoprivrednim gazdinstvima

Biomasa i biogas na poljoprivrednim gazdinstvima

U današnjem vremenu, pojam održivog razvoja je sve zastupljeniji u svim sferama života. O održivosti se priča u ekonomiji, biznisu, proizvodnji…Kao potrošači, svakog dana imamo gomilu poruka o tome šta kupujemo I koliko naša odluka o kupovini utiče na planetu i životnu sredinu.

Ono što je svima jasno u poslednjim decenijama je alarmantna trenutna situacija. Na nama i sadašnjim generacijama je da napravimo pomak I zaustavimo tendencije zagađenja, globalnog zagrevanja i eksploatacije prirodnih resursa. Situacija u kojoj se naša planeta našla jeste rešiva, odnosno, postoje mehanizmi koji se upotrebljavaju kako bi se ublažile posledice koje su se javile intezivnom industijalizacijom u prošlom veku. Takođe, i povećan broj stanovnika na planeti, odnosno povećane potrebe za hranom, i pronalaženje novih tehnologija koje te proizvodnje inteziviraju, ostavile su dramatične posledice na resurse I ekosisteme na Zemlji.

Poljoprivreda je trenutno jedan od vodećih zagađivača. Značajne su emisije metana koje nastaju u govedarskim proizvodnjama, polutanti koji se nalaze u zemljištu i vodama su najećim delom posledica nastala aktivnostima u agrarnim proizvodnjama. Potrošnja energije u poljoprivrednim procesima je takođe veoma velika.

Kako bi došlo do značajnih pomaka i smanjenja zagađenja Zemlje, u zadnjim decenijama, različitim sporazumima i protokolima o smanjenu zagađenja, vodeće razvijene države, odnosno privrede, su se ujedinile u ovoj borbi. Implementacija novih tzv. “zelenih tehnologija” je dug i naporan proces, ali je poslednja nada da će ova planeta biti bolja za neke buduće generacije.

Ono što je projekcija i težnja za buduće proizvodnje je održiva proizvodnja. Taj pojam podrazumeva da uticaj na životnu sredinu ostane takav da nema negativnih posledica po trošenje neobnovljivih resursa, dalje zagađenje i emisiju gasova koji stvaraju efekat staklene bašte.

Stoga se poslednjih decenija intezivno razvijaju tehnologije koje zamenuju postojeće, a baziraju se na potrošnji energije iz obnovljivih izvora.

Obnovljivi izvori energije su oni izvori koji su za razliku od neobnovljivih kao što su fosilna goriva, neiscrpni, odnosno obnavljaju se u određenom vremenu u potpunosti ili delimično. Dakle, energije koje se dobijaju iz Sunčeve svetloseti, iz vodenih tokova, delovanjem vetra, energija iz biomase i dr. predstavljaju obnovljive izvore, koje proizvodnjama daju značajnu održivost.

Srbija, kao zemlja u razvoju je u obavezi, kao i mnoge druge zemlje tog statusa da svoje emisije i potrošnje neobnovljivih resursa, smanji. Trenutno najveći stepen iskorišćenja energije iz obnovljivih izvora u Srbiji je iz energije hidrotokova, čiji ukupan bruto potencijal vode koje otiču u vodotocima na teritoriji Republike Srbije iznosi oko 25.000 GWh (giga vat časova) godišnje.

Ono što se izdvaja kao značajan potencija obnovljivih izvora energije u Srbiji je energija koja se može dobiti iz biomase. Procene ovog potencijala su oko 3,405 miliona ten (tona ekvivalenta nafte). Taj procenjeni potencijal iz biomasa čini oko 60,3% ukupnih potencijala iz obnovljivih izvora energije.

Šta je zapravo biomasa? Biomasa je, kako definicija kaže, materija koji je živuća ili donedavno živuća, biljnog ili životinjskog porekla, a koristi se kao material za dobijanje energije, kao gorivo ili za industrijsku proizvodnju (vlakana ili hemikalija).

To znači da biomasa može biti, pored drvnih otpadaka i piljevina iz drvne prerade, i ostaci kuhinjskih otpada, zelenih parkova, ostaci iz poljoprivrede (slama, ljuske, stabljike), ostaci iz klaničnih industrija, anaerobne fermentacije sa životinjskih farmi, mulj iz kolektora i dr. Biomasa ne uključuje organske materije koje su promenjene raznim geološkim procesima u materije kao što su nafta i ugalj.

Specifičnost biomase je to što je deo zatvorenog kruga ugljenika, i veoma često se naziva ugljeniči neutralnom materijalom, iako biomasa kao gorivo može da doprinese emisiji gasova. Sadnjom drveća koje se koristi za biomasu po principu održivog razvoja, odnosno u onoj količini koja se i poseče za iste potrebe, obezbeđujemo minimalni ili gotovo nikakav negativan uticaj na životnu sredinu. U tom smislu se i poboljšava sastav tla na kome se šume sade, nasuprot neplaniranim sečama i eksploatacijama šuma koje nisu privedene toj nameni.

Ono što je od velikog značaja je činjenica da se proizvodnja energije može organizovati na gotovo svakoj farmi, odnosno gazdiinstvu. To je zapravo praksa koja se primenjuje u nekim zemljama, pa tako farmeri obezbeđuju dodatne prihode iz izvora koji bi u drugom slučaju bili beskorisni.

Dakle, izgradnja malih digestora za proizvodnju biogasa, ili pak izgradnja peći za sagorevanje biomase je jedan od mogućih načina da se iskoriste materijali koji mogu ući u sastav biomase, sa farmi.

Primera radi, negde oko 110 tona stajnjaka i 250 tona kukuruzne silaže godišnje je dovoljno da se dobije oko 8 miliona kilovat/sati struje, što je ušteda oko 16000 tona lignite, a pri tome ne ostaje velika količina štetnog pepela.

Biogas je mešavina metana CH4 (40%-75%), ugljen dioksida CO2 (25%-60%) i otprilike 2% ostalih gasova (vodonika H2, sumporovodonika H2S, ugljen monoksida CO). Njegova kalorijska vrednost je oko 20 MJ/Nm3 i gori sa oko 60%om efikasnošću u konvencionalnim biogasnim pećima. Jedan i po kubik biogasa je ekvivalentan sa jednim kubikom prirodnog gasa, koji uvozimo. Jedan hektar kukuruzne silaže dovoljan je za proizvodnju 10000 kubika biogasa, od kojeg nastaje preko 20000 kilovat/sati struje, a to je dovoljno za oko pet domaćinstava na godišnjem nivou.

Negde oko 500000 hektara raznih biljaka dalo bi snagu oko 1000 MW, što je u srazmeri proizvodnje jedne značajnije elektrane.

Ove činjenice, bi mogle da budu od presudnog značaja za opredeljivanje naših domaćih poljoprivrednih proizvođača za ulaganje u ovakva postojenje, kako bi pojeftinili svoje troškove. Takođe, uz prave podsticaje države i uz donošenje pravih mera, viškovi energenata bi mogli biti otkupljeni, kako bi potencijal i profit iz obnovljivih izvora energije bio usmeren na ruralni održivi razvoj.

Takođe, obzirom da imamo i dalje najjeftiniju električnu energiju u regionu, ovakve mere bi mogle da uspostave stabilnost na domaćem tržištu električne energije, što bi dalo dugoročnu stabilnost i povoljnost sadašnje cene, jer bismo obezbedili dovoljnu količinu energije iz obnovljivih izvora, na koju smo se kao država obavezali.

Biološka kontrola štetočina

Biološka kontrola štetočina

Srtategija opstanka u prirodi, u određenom vremenskom periodu i na određenom prostoru, je ono što predstavlja životni ciklus organizama koje neseljavaju taj prostor. Ono što obuhvata lokaciju organizma, odnosno vrste, ulogu u sistemu koju obavlja, kao i odnos koji ostvaruje sa drugim organizmima i vrstama, definiše ekološku nišu.

Međusobni odnosi različitih organizama, a pre svega konkurentni, mogu biti koristan alat u borbi protiv štetočina koje se mogu javiti na usevima, i takva mera se najčešće koristi u organskoj poljoprivredi, kako bi se izbegla upotreba različitih insekticida. Ta mera se u literaruri naziva biološka kontrola štetočina, a deluje tako što se u agroekosistem, odnosno usev ili neki drugi oblik organizovane agrarne proizvodnje, unosi nova vrsta, odnosno “koristan organizam”, koji zauzima ekološku nišu na kojoj je nastanjen. Kako to obično biva u praksi, to je najčešće predator ili parazit vrste koja je označena kao štetočina u agroekosistemu i na taj način se smanjuuje populacija štetočine.

Princip unošenja organizama radi biološke kontrole štetočina, nema za cilj samo smanjenje populacije određene vste, već uspostavljanje ravnoteže u agroekosistemu. Odabir organizama i vrsta koje se koriste u ovoj meri zavise od različitih faktora, koji moraju biti dobro razmotreni pre nego što se donese odluka o akciji, kako bi se ispoštovali svi segmenti obrživog razvoja.

Ovo je jedna od mera koje se koriste, najčešće, u organskoj proizvodnji, kako bi se izbegla korišćenja određenih hemijskih sredtava. Prirodni zakoni i odnosi među organizmima mogu biti značajan način za smanjenje korišćenja različitih pesticida i veštačkih đubriva, koja imaju štetne uticaje na životnu sredinu. takođe mogu značajno umanjiti troškove proizvodnje, dobrim menadžmentom i organizacijom.

 

Eko Kutak

Eko Kutak

Šta mi to, kao stanovnici ove planete, radimo i koliko smo doprineli ovakvom stanju zagađenosti? Da li postoje načini da dalje progresije zagađenja sprečimo? Šta možemo da učinimo, sada, u godinama kada smo u potpunosti sagledali posledice nekontrolisanog korišćenja neobnovljivih prirodnih resursa?

Dosadašnja proučavanja pokazuju da današnji kapital-tehnološki intezivni sistem proizvodnje hrane, koji je visoko produktivan donosi različite ekonomske, socijalne probleme- pre svega u nerazvijenim zemljama, kao probleme u oblasti životne sredine.

Jedan od vodećih faktora koji utiče na ovaj spektar problema je agrar i politika koja se u agraru sprovodi, koja pre svega favorizuje velike farme, masovnu proizvodnju, monokulturu i mehanizaciju. Jasno je da se ovakvom proizvodnjom intezivno eksploatišu prirodna bogatstva kao što su: zemljište, voda i biodiverzitet.

Ekologija u poljoprivredi obezbeđuje metodologiju kojom se proizvodnja razvija, obezbeđujući dovoljno      sirovina, uz prihvatljive uticaje na životnu sredinu.

Stoga je jako bitno usvojiti u poljoprivrednoj proizvodnji ono što nazivamo održivim razvojem, a što je u biti razvoj koji omogućava da sadašnje generacije ljudi mogu da zadovolje potrebe bez ugrožavanja mogućnosti da buduće generacije zadovolje njihove potrebe.

Danas postoji niz mera i standarda koji podstiču upravo takve vrednosti, a naša je obaveza da takve mere ispratimo za dobrobit sadašnjih i budućih generacija.